in

Kristijan vrijedno radi na ostvarenju svog sna da napravi pravu farmu

Neiskorišten je i potencijal sela u BiH. To dobro zna Kristijan Mandić iz sela Konjevići kod Zenice, koji je svoj san, za razliku od vršnjaka koji sanjaju svjetla grada, odlučio ostvariti u svome selu.

Osamnaestogodišnjem Kristijanu rano ustajanje nije nikakav problem. Želi nahraniti svoje koze i ovce. Dvije godine ih čuva, hrani, a njihov broj se konstantno povećava. Na početku ih je imao samo tri – sada oko 30. Zarađuje od njihove prodaje, ali i od prodaje mlijeka.

“Od ove godine planiram da počnem proizvoditi sir”, kazao je.

I tako će napraviti novi korak ka postavljenom cilju:

“Da ovdje napravim ozbiljnu farmu, da, kako to volim reći, Njemačku zakinem za par radnika”, kaže kroz smijeh.

Iza ovog nasmijanog momka je turbulentno i teško djetinjstvo. Roditelji se razveli, majka ga pokušala bez očevog odobrenja odvesti u Hrvatsku, a on je potom završio u Domu za nezbrinutu djecu Slavonski Brod. Sve se riješilo na sudu.

“Pitali su me iako sam imao pet godina kome ja želim da idem? Rekao sam tati, želim da se vratim kod njega. I tako i kroz život, ja sada sa 18 razmišljam kao neko sa 27, razumijete. Tako je bilo kroz cijelo djetinjstvo. Kada sam bio 5-6 razred znao sam i ne otići u školu otići na dnevnicu da sebi zaradim”, kazao je.

I tako je radio na farmama, čuvao ovce, kopao čak i ugalj.

“Samo neka je pošteno nisam odbijao ništa. (: Samo da je legalno?) Da, ali hvala Bogu sada mi nije potrebno da idem”, dodaje.

A brojni Kristijanovi vršnjaci upravo odlaze ili planiraju otići. Problem je, kaže, što se rad na selu predstavlja kao bauk, pa ponekad čak kao sramota. On pak u ovome živi svoju slobodu i sebi određuje i radno vrijeme i tempo rada.

“Većina mojih vršnjaka od njih deset možda bi samo jedan stao sa mnom ovako da priča da se ne stidi i da radi. Znam kada sam išao u školu: djeca smo svi smo iz istog sela i dođemo u školu svi se prave kao da su iz grada, niko kao ne kupi sijeno, niko ne muze”, priča nam Kristijan.

Kristijan to oduvijek radi – s ponosom. Osim koza i ovaca tu su i dva konja i magarac.

“Ovo je jedna od najvećih ljubavi koje imam. Bez svega bih mogao, ali bez konja ne”, ističe.

I tako on bez obzira na dosadašnje prepreke napreduje: tako su mu jedne prilike tri koze otrovane, dok mu je prošle godine zapaljeno sijeno. Kristijan ne gubi vjeru u ljude i u sebe: jer neopisivo voli život, a najviše svoje životinje.

Dok je nekima sve malo, dok neki samo traže podsticaje od države, neki iz dana u dan idu ka ostvarenju svog sna – radeći marljivo svaki dan.

Program televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad