in

3 godine nisam sklanjala peškir i četkicu, ostali smo bez dinara!

Jučer se navršila tačno decenija od pogibije čuvenog pjevača Ljubiše Stojanovića Luisa, koji je te 2011. godine poginuo u saobraćajnoj nesreći kod Feketića u 59. godini.

Iza sebe je, osim mnoštva legendarnih hitova, ostavio šestoro djece, od kojih je troje imao sa nevjenčanom suprugom Silvanom Stojnić, koja je nakon tragedije morala sa djecom sama da se snađe.

Andrej, koji je tada imao osam godina, Sergej koji je bio šestogodišnjak i najmlađa Ela, koja je imala samo dvije i po godine, ostali su bez oca u trenutku kada im je očinska figura najviše trebala, ali za Silvanu su prave muke, tek poslije nešto više od godinu dana od Luisove pogibije, počele.

– Ja se sad ježim kad treba da se vratim tamo. Kad bi trebalo to da napišem sve to ne znam kako bi to izgledalo, niti bih znala šta, gdje i kako. Mi smo živjeli jedan potpuno normalan život, nismo imali nikakve skandale, neko bi rekao da smo živjeli savršeno. On je bio vanzemaljac, on je imao taj nivo svijesti, poimao je život, kakva je bila njegova filozofija, kako je on živio. U ženi uvijek postoji neki momenat kad ona želi da promijeni nešto kod svog čovjeka, ali kad počne da ga mijenja, počinje da ga gubi. Ja sam njega prihvatila takvog kakav jeste. To su neke tako glupe stvari. Sad kad se sjetim iz ove perspektive, to je bilo tako benigno, a ja o tome sad razmišljam.

– Sad kad slušam nečiju tužnu priču o dečku ili o mužu, razmišljam koliko je to nebitno, koliko je bitno da je on tu, da je uz tebe, da je uz tvoju djecu, da djeca imaju oca, da imaš podršku, nije važno šta je on tog momenta rekao, uradio, ili nije čuo šta si ti pomislila. Nakon njegovog odlaska, ja sam tek poslije treće godine od njegovog odlaska sklonila njegov peškir, njegovu četkicu za zube, jer mi je prijateljica rekla da to prelazi u patologiju. Ali, ja nisam bila spremna za to. Ja sam mislila, kad sklonim njegov peškir, to znači da se on ne vraća. Meni je i to bila neka podrška. Kad god je trebalo da idem negdje, nešto da rješavam ja sam uzimala njegov parfem, naprskam se, da ga osjetim kad god se okrenem jer ja onda znam da je on tu i da ću to da prevaziđem, lakše, brže i bolje. Meni je to tog momenta bila slamka za koju sam se ja držala – pričala je Silvana.

Ona je istakla da su joj naši običaji oko sahrane, godišnjica, polugodišnjica i ostalih obilježja mnogo pomogli da zaokupira pažnju i ne osjeća bol.

– Nisam prošla taj proces žaljenja. To sam tek sad osvijestila, meni je mama preminula, nisam se ni okrenula, i tad sam otvorila pandorinu kutiju, krenulo je da izlazi sve, sve što sam sa Ljubišom potisnula, jer sam tad morala da idem naprijed. Mi smo 4. avgusta obavili sahranu, a moja djeca su prvog septembra krenula u školu, neko u školu, neko u vrtić i ja sam samo nastavila da „jašem“. Gdje ja stadoh ti produži, ali ja sama, odvozi, dovozi, razvozi, škola, vrtić, sport, engleski, to je jedna ozbiljna logistika za jednu ženu. A da ne pričam da sam potpuno stala s mojim poslom, jer nisam mogla da ga vodim, jer bi onda trpjela djeca. Ostala sam u dugovima, kreditima, održavanjima, njegov auto, moj auto, auto na lizingu. Neko ti tek tako izvuče tlo pod nogama, a to samo život umije da napravi takav scenario.

– Ti ostaneš ni gore, ni dole, dok se tu snađeš, nemaš svijest o tome, ne znaš da je on otišao, da neće da se vrati nikada, znam da je tu, osjećam sve će da bude dobro, ali nemaš još svijest. Onda u tih prvih godinu dana polako spoznaješ, meni je trebalo i duže. Ti naši običaji su toliko dobri, okupiraju ti pažnju i svijest, imaš 7 dana, pa 40 dana, ja sam fokusirana, treba da organizujem popa, treba ovo, treba ono. To je ogromna trauma za organizam, ali baviš se nečim, rješavaš, organizuješ to 40 dana, pa šest mjeseci, pa godinu dana, i onda tako godina prođe u rješavanju tih stvari i da tebi malo vremena da udahneš vazduha. Ali meni je to mnogo brzo prošlo, nisam imala vremena da udahnem jer su mene djeca preokupirala, ja tu pauzu nisam imala. Onda kad je prošla prva godina, spomenik i sve to, kad sam sve riješila i završila, pa kad sam se okrenula i kad sam vidjela koliki komad puta sam odvalila sama, onda sam rekla sebi: „Hajde sad malo da zakočiš jer ako nastaviš ovako ostadoše ti djeca siročad“. Nisam mogla da postignem sve, onda sam polako neke stvari skidala. A da ne pričam o finansijskom momentu, to više veze s mozgom nije imalo. Išlo je to još nekako, ali ne možeš da proizvedeš toliko novca – rekla je Silvana.

Međutim, tek te 2013. Luisova udovica nailazi na ogroman problem, finansijske prirode. Ona je ostala potpuno bez primanja, sa troje male djece, računima, troškovima i dugovima, a na kraju je preživljavala od socijalne pomoći.

– Tako je teklo do 2013. kad sam shvatila da ja pozajmljujem pare da bih isplatila plate u mom poslu, onda sam to stavila na čekanje. To je bio bio oktobar 2013. kad sam ja ostala bez ikakvih primanja, nemam ništa. Imam troje djece, dugova do guše, kredite, lizing, auto kome ističe registracija… Ja sam ostala i bez auta u jednom momentu. Četiri mjeseca pred kraj 2012. ja sam vozila neregistrovan auto, nisam imala za registraciju, vozila sam „krajslera“ identičnog onom u kom je on nastradao. Kad sam zaključala 31. decembra auto, jer je djeci bio zimski raspust, tad sam rekla: „Ja do 20. januara moram da imam neki auto“. Bila sam pod stresom. Jednom me zaustavila i policija, ja sam mu dala Ljubišin CD, pokazala mu njegovu ličnu kartu i zbog toga me čovjek pustio, mogao je u zatvor da me stavi. To je bio jedan period, kad sam se ja osvijestila, a za to mi je dugo trebalo, i shvatila da sam ja socijalni slučaj. Znaš koliko je to teško? Uvijek je to neko drugi tamo. Ja nisam imala primanja, slala mi je sestra, kuma, moji roditelji koliko su mogli, kako naiđem negdje na nekog poznatog oni mi daju neki novac za djecu i ja sam od toga živjela, faktički. Ja to nikome nisam pričala.

– Sad mogu da pričam jer sam to prevazišla, sad sam dobro, sad sam u potpunom plusu. Onda sam tražila pomoć od države, taj dječiji dodatak. Dobila sam taj dječiji dodatak koji je za troje djece tada bio 9.900 dinara, ja sa tim parama nisam znala da li mogu da živim tri dana. Plaćala sam samo ono što je nužno, banka me je jurila. Zvali su me svaki dan, ja sam im rekla: „Ja se stvarno ne bahatim, nije da ja ne plaćam zato što neću, ja nemam da vam platim. Ja dobijam novac i imam opciju da od tog novca ili nahranim djecu ili da dam vama ratu za kredit. Izvinite, ja biram da hranim djecu, a vi po službenoj dužnosti radite šta morate“. Razvlačili smo to, uspjela sam na kraju da isplatim taj dug na rate. U suštini sam bila socijalni slučaj godinu dana, onda su mi sljedeće godine ukinuli i taj dječiji dodatak.

– Od 2011. do 2013. dok nisam zaključala vrtić ja sam bila u tom nekom emotivnom procesu, tugovanju, u vakumu, ali kad sam zaključala firmu onda sam dobila drugi dio, onda sam iz tog emotivnog prešla u egzistenicijalno, morala sam da nađem način kako da prehranim porodicu. Ja sam u tom trenutku razmišljala kako da pobjegnem što dalje odavde, ja sam bila spremna da odem negdje u šumu s mojom djecom, jer više nisam znala šta prije da “hendlujem”. Ja uopšte ne znam kako sam preživjela. Meni su moji slali luk, slaninu i prašak za veš. 2015. godine, bio je raspust, jedva sam ga dočekala da ne moram više da razvozim, dovozim i trošim benzin, dočekala Novu godinu i Božić sa djecom, nigdje nismo išli, da bih jednog dana ustala i shvatila da bukvalno nemam ni dinara, nisam imala da odem i da kupim hljeb i mlijeko.

– Nama je slava 13. decembra, Sveti Andrej Prvozvani, nikad nisam preskočila da je napravim. Mi smo slavu slavili tako što bi neko došao sa pitom, drugi prijatelji donesu ribu, treći naprave sarmice, mi to tako napravimo, sjednemo, sviramo i podsjećamo se, jedne godine smo pustili neki video materijal, pa je na neki način i Ljubiša bio sa nama. Onda ti prijatelji daju djeci neki novac, ja pokupim ono krupnije, njima ostavim siću. Tada, tog prvog januara kad sam ustala i shvatila da nemam za hljeb, Andrej mi je rekao: „Mama imam ja 500 dinara, mogu da odem da kupim“. Sutra mi Ela kaže da ima i ona, onda mi je dala za deterdžent, nisam imala sa čim mašinu za veš da uključim. Morala sam da kupim prašak od 2 kilograma, jer je onaj od 3 kilograma koštao 600 dinara, a ja sam imala 500. Zajmila sam novac da bih preživjela. Ali čovjek preživi, čovjek nije svjestan koliko može da izdrži.

Za porodicu Stojanović-Stojnić 2015. godina je bila prekretnica. Silvana nadljudskim naporima uspijeva da povrati svoj privatni biznis, vođenje vrtića i predškolske ustanove, i od tada za njih počinju bolji dani.

– Ja sam tako živjela do 2015. godine. Onda je grad dao subvencije za predškolske ustanove, tada se desio potpuni prekret kod mene. Sklonila sam sve od sebe jer smatram da informacija koja je meni potrebna, do mene će da dođe. Fokusirala sam se na posao, vrtić i predškolska ustanova su tad bili u blokadi, ali ja sam pozajmila pare i odblokirala sve to ponovo, uključila struju u vrtić. Ja sam upisivala djecu u vrtić, a unutra mi je bila isključena struja, to niko nije znao. Sada sam neko ko ima privatnu predškolsku ustanovu, ko ima preko stotinu djece upisane, potpuno sam zadovoljna time kako radim, kako živim, ne bahatim se, živim kao svako normalan, ulažem non-stop u posao, mada ja to ne shvatam kao posao jer sam ja to cijeli život željela.

– Cijeli život sam željela da se bavim djecom, oni su jedna energija koja te crpi, ali te i puni. Ja sam jedna zadovoljna žena, djeca su mi super, to sve naravno može bolje, ja stalno pričam, ali trudim se da ih ne sputavam, želim da budu potpuno svoji. U tom smislu sam zadovoljna potpuno, prošla sam jedan dug period od 8 godina, to je put od sto milja. Kad život ovako dovede čovjeka do ovakve neke tačke, doživiš toliko spoznaja, uvida, transformacija, to ne može riječima da se opiše, ne mogu to sve da prepričam. Puštam da mi se život dogodi, kao što i djecu ne želim da kalupim, sapleteš se, padneš, pa šta, kad sam ustala poslije onoga ne znam poslije čega ne bi. Što sam više takva da pustim i dopustim, tako sve laganije teče. Kroz sve te faze koje sam prošla, ja ne znam kako još ne pužem. Ali sada kapiram Ljubišu, jer je on ovako živio, pustio da mu se život dogodi. On ode ujutru, kaže ide negdje, a kad se čujemo on na pedesetoj strani, vrati se sa pijace sa pet kila jabuka, kaže: „Dali mi ljudi, što da im ne učinim, da im krene dan“, oni mu uvale, ali on je tako živio. Ja sada tako živim. Moj otac je pet godina stariji od Ljubiše, on će da ode sa ovog svijeta, a sagledao život nije iz druge perspektive. Ljubiša je stvarno bio jedinstven, autentičan i poseban. Sad kad pričam o njemu nemam tugu i težinu, jer pričam o figuri koja će još dugo da postoji i traje – završava Luisova udovica priču za i ističe da pored svih nedaća koje su je snašle ipak ništa ne bi mijenjala i ponovo bi proživjela sve isto sa svojom najvećom ljubavi u životu.