in

Da li je Željko Komšić dobio svoje glavne bitke za državu?

„Mislim da bi bilo dobro početi razgovore o nekim državnim temama s obzirom da dolaze i izbori“, kazao je to bivši predsjednik Naše stranke Predrag Kojović govoreći u medijama o mogućnosti očuvanja političke saradnje unutar kruga sarajevske Trojke, piše Patrija.

Kojović iako, razumije se, nije želio biti toliko iskren, na taj način je doslovno priznao da državne teme nisu bile u vrhu prioriteta ove političke grupacije, ili nisu bile u vrhu prioriteta Naše stranke. I doista Kojović govori istinu. Treba se samo sjetiti istupa zvaničnice Naše stranke Sabine Ćudić, u kojima je zagovarala odustajanje od borbe za dostavljanje Godišnjeg nacionalnog programa (ANP-a) u sjedište NATO-a u Briselu, pri tome ističući da se treba okrenuti rješavanju pitanja oko kojih navodno postoji konsenzus. Naša stranka dosljedno je zastupala politiku ignoriranja državnih tema, ali pošto se, kako reče Kojović, bliže izbori, te teme se više ne mogu ignorirati.

No, nije li to pomalo licemjerno? Zar se odgovorna politika ne treba državnim temama baviti uvijek, ako se ozbiljno želi baviti politikom, a ne za to što dolaze izbori. Nije li takav pristup u jednu ruku i vrijeđanje inteligencije građana? Nije ako ne pretendirate na upravljanje državnom! Ako pak pretendirate onda jeste.

Bitka za deblokadu NATO puta i Izborni zakon

„Palmer i Eichhorst su se pozdravili sa nama i kazali da je njihova pretpostavka da će se ovo nastaviti 2025“, kazao je to lider SDA Bakir Izetbegović sinoć na Hayatu govoreći o definitivnom kraju pregovora oko izmjena Izbornog zakona, koji na svu sreću i zalaganje probosanskih opcija nisu završili na štetu države Bosne i Hercegovine, čime je ako ništa ostavljena nada da ova država jednog dana bude normalna kao i sve druge.

Takvim ishodom mogu biti zadovoljni svi građani BiH, a u političkom smislu najzadovoljniji može biti lider DF-a Željko Komšić. Upravo je Komšić bio taj koji je odlučio svoju političku karijeru staviti na kocku ulaskom u vlast sa SDA, pri čemu je glasno isticao dva osnovna razloga za to. Deblokadu NATO puta BiH, odnosno dostavljenje ANP-a kao uslov za formiranje Vijeća ministara, i zaustavljanje etničke podjele BiH kroz HDZ- ove zahtjeve o izmjenama Izbornog zakona, što je uostalom bilo i Komšićevo predizborno obećanje.

Vrijeme je pokazalo da je Komšić dobio obje bitke koje su od suštinske važnosti za sudbinu države. Da nije, nezamisliva bi bila vojna vježba Oružanih snaga BiH i Vojske SAD-a u entitetu RS, tik iznad glave Milorada Dodika, kao što bi s druge strane bila zamisliva vježba između Oružanih snaga BiH i Vojske Srbije da umjesto Sifeta Podžića na mjestu ministra odbrane sjedi neko drugi, mekši od Podžića. Sa druge strane u Zagrebu bi se već uveliko slavio vanjsko – politički uspjeh hrvatske diplomatije koja je uspjela da u BiH nametne apartheid, a Gordan Grlić Radman opravdao bi ulogu hrvatskog ministra za izmjene Izbornog zakona BiH.

Postavlja se pitanje da li bi rasplet tih političkih procesa bio takav da Komšić nije odlučio ući u vlast sa SDA? Da li je SDA to mogla sama iznijeti? Teško! Da li je Komšić mogao sam to iznijeti? Još teže! Da li bi SDA i Komšić u tome uspjeli da je SDP BiH u tome odmagao i podapinjao kao što je to radila Naša stranka? Vrlo teško! Nije SDP BiH bio taj koji je zagovarao popuštanje na pitanju dostavljanja ANP-a i deblokade NATO-puta! Nije SDP bio taj koji je bježao od toga da sa Komšićem i SDA pronađe minimum konsenzusa oko pitanja izmjena Izbornog zakona, nego naprotiv. Odnos SDP-a prema tim pitanjima bio je u mnoge zreliji nego što je to odnos Naše stranke. SDP nije sebi dozvolio da preovladaju animoziteti spram interesa države. Kod Naše stranke ti animoziteti su nadjačali interese države.

Politički oportunizam

Komšiću se s druge strane olako ne može oprostiti politički oportunizam kada je riječ o odnosu prema brojnim aferama za koje se terete zvaničnici SDA. Mogli su Komšić i DF biti mnogo glasniji u kritici zvaničnika SDA. Vjerovatno je pogrešno što se Komšić nije stavio u ulogu onog koji presuđuje. I drugi su presuđivali, pa njihove izjave ne utječu na tok suđenja. Komšić je time nanio štetu svom integritetu koji se poslije morao popravljati poduzimajući mnogo riskantnije političke  manevre. Na građanima Bosne i Hercegovine svakako će ostati da sami donesu prosudbu o tome šta je u Komšićevom političkom pozicioniranju imalo veću težinu. Da li je to nedovoljna kritičnost prema SDA ili borba za državne interese. Na to pitanje ne mogu dati odgovore politički analitičari, posebno ne oni koji otvoreno iskazuju mržnju prema Komšiću kao ni oni koji ga nekritički hvale. Odgovor će dati građani.

Građanska država ima kakvu takvu šansu

Neki kritičar Komšića sigurno će danas postaviti pitanje šta je to Komšić uradio za građansku državu, kao da pitanje građanske države u potpunosti ovisi od jednog pojedinca. Komšić nije uradio dovoljno, ali jeste utoliko što je demaskiranjem principa konstitutivnosti, narativ o građanskoj državi odnio pobjedu unutar Evropske unije i NATO saveza. Činjenično gledano, u godinama prije ovog mandata Željka Komšića, hrvatski europarlamentarci u pravilu su uspijevali da kroz rezolucije EU parlamenta promiču narative HDZ-a o federalizmu, konsocijaciji, i supsidijarnosti. Zalaganjem Komšića i njegovog tima, iz rezolucija EU parlamenta, pa i iz Deklaracija NATO saveza izbačeni su svi ti pojmovi koji idu u korist etničke politike, a na mjesto toga došle su rezolucije koje govore o tome da je potrebno odbaciti princip konstitutivnosti. Kada se pogleda to, ko je u godinama koje su iza nas uporno o tome govorio i djelovao, stvar je jasna.

Još više od toga jasnije je da Komšić u proteklim godinama sebi nije dopustio ni dana „rahatluka“, i da se državnim temama a ne tričarijama bavio ne gledajući na semafor koji pokazuje vrijeme do sljedećih izbora. Možda upravo jedna takva politika zaslužuje da joj se oda priznanje ma koliko bila hazarderska.