in

OTVORENO PISMO STJEPANU TUĐMANU: “Otac ti je bio ozbiljan kreten”

Piše: Vladimir Matijanić

Stjepan Tuđman, sin bivšeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, ovih je dana objavio kako zajedno sa nekim od najbližih suradnika svoga oca planira obilježiti stotu godišnjicu njegovog rođenja. Mladi Tuđman je kazao da će on i društvo zaobići službene predstavnike hrvatske vlasti, poput Andreje Plenkovića, lidera HDZ-a i predsjednika Vlade Hrvatske, koji su, kako je objasnio, izdali ideale za koje se pokojni hrvatski predsjednik borio. Tim povodom Tušmanovom sinu obratio se Vladimir Matijanić, kolumnista portala Index, koji je u otvorenom pismu kojeg prenosimo analizirao ulogu u značaju Franja Tuđmana u novoj hrvatskoj povijesti. Pismo prenosim ou cjelosti.  

Stjepane,

pročitao sam vijest da s prijateljima pripremaš proslavu stote obljetnice rođenja tvoga oca Franje i neugodno mi je što ti ovako moram reći, ali osim tebe, Nevenke, pokojnog Miroslava i nekoliko knjiga koje nemaju osobit rejting u ozbiljnoj historiografiji, tvoj japa nije stvorio ništa. Najmanje samostalnu Hrvatsku, ako je ona, sama po sebi, neko postignuće.

Hrvatska je nastala nakon raspada socijalizma. Socijalističke su države bile partijske, nešto poput današnje Hrvatske. Raspao se SSSR, nestao je DDR, srušila se Jugoslavija.

Devedesetih su se osamostalile mnoge države, pa i Hrvatsku. Neovisno o Franji Tuđmanu

Da se Hrvatska, dragi Stjepane, pod mudrim vodstvom tvoga oca jedina odvojila od Jugoslavije, pokojnika bi se moglo smatrati stvoriteljem ili stvarateljem moderne Hrvatske. No devedesetih su se, osim Hrvatske, osamostale Slovenije, Bosne i Hercegovine, koja do danas nije sigurna što će sa samostalnošću, zatim Crna Gora čiji je politički program bio borba protiv vlastite samostalnosti, Kosovo, premda nije imalo ustavne preduvjete za samostalnost, Makedonija, koju su Grci zajebavali zbog imena.

Stjepane, ne znam kako ti ovo reći, ali samostalna je, na svoj užas, na koncu postala čak i Srbija. Ne želim te zamarati nabrajanjem države nastalih raspadom SSSR-a. Sve to bez ikakve veze s postojanjem tvoga oca.  

Njegovo kapitalno djelo, zapravo je kapitalno nedjelo: to je etničko čišćenje Hrvatske, no čak ni ono nije isključivo njegova služba. Bez srpske nacionalističke histerije, Slobodana Miloševića, Milana Martića i ostalih, ni to ne bi izveo.

To ne znači da je tvoj tata bio samo blijedi činovnik. A ne. Ostvario je mnogo toga po čemu ga treba pamtiti. Na primjer, na temelju zakona koji je važio jedan dan otkupio je vilu. Da, baš tu u kojoj danas sa sebi sličnom hemeroidnom gospodom osmišljavaš obilježavanje stote obljetnice njegova rođenja.

Stvorio je uvjete da mu se familija bogati

Japa je stvorio klimu u kojoj si bio poduzetnik sa svojom firmom divna imena Domovina, a sestra ti je lijepo poslovno surađivala s državnim institucijama. S predsjedničkom plaćom i suprugom domaćicom uspjela je prištedjeti i zgodnu svoticu za koju se doznalo tek kad je o njoj progovorila jedna časna žena. Nedavno je preminula, Stjepane, zvala se Ankica Lepej.

Tvoj otac, svetac zaštitnik lopova i zločinaca, bio je prolazna nepogoda fascinirana brozovskim paradama, vojskom, uniformama, silom. Nije bio reformator ni graditelj, iza njega je u svakom pogledu ostalo manje vrijednih tragova nego iza Stipe Šuvare, na primjer. Vladavina tvoga tate nije era novih škola, bolnica, cesta, jednakosti, nego bijesa, mržnje, likvidacija i petih ortaka.

Stjepane,

uhvatio si stanovite godine u kojima bi trebao steći nešto realnoj slici o roditeljima. Tata ti je bio provincijski autokrat, neosuđeni ratni zločinac, ekonomska sirovina koja je kakvo-takvo društveno bogatstvo darivala jatacima, biće kojem je čak i osmijeh bio prijeteći.