in

Zašto SDA, IZBiH i javnost šute na napade propagandiste Filipa M. Begovića na akademika Karića

Piše: Faruk Vele

“Proračunati beskičmenjak”, “Duhovni snob”, “bljedunjavi oportunist i konformist”, “književnik-amater”, pisac “proljeva”, “nedostaje mu obraza i islamskog morala”…

To je samo dio od salvi nezapamćenih uvreda koje je ovih dana, manirom inkvizitora, na društvenim mrežama iznio glavni i odgovorni urednik nacionalističkog sedmičnika “Stav” i predsjednik Upravnog odbora nečeg što se zove Centar za dijasporu “Mreža”, Filip Mursel Begović, napadajući – poslije brojnih čestitih ličnosti minulih godina – i jednog od najumnijih bošnjačkih i bosanskih intelektualaca, iznimno poštovanog, kako u Bosni i Hercegovini tako i diljem svijeta, akademika Enesa Karića!

Grijeh akademika Karića

Razlog tog bestijalnog napada propagandista Begovića na akademika Karića, uz ostalo, ratnog ministra obrazovanja u Vladi Republike Bosne i Hercegovine, kandidata za reisu-l-ulemu i bivšeg direktora Uprave za nauku i obrazovanje Rijaseta (o tome ko je akademik Enes Karić podsjetite se OVDJE), jeste kolumna pod nazivom “Krik počasnog građanina Bužima” koja je objavljena u uvodniku novog izdanja IIN Preporod.

U ovom tekstu – kojeg su prenijeli ili citirali brojni mediji – akademik Karić ističe kako je “kao musliman, protiv skidanja bilborda ili skidanja i uklanjanja javne božićne i novogodišnje čestitke u gradu Bužimu”, o čemu se ovih dana u javnosti mnogo govorilo i pisalo.

“Ta javna božićna i novogodišnja čestitka ni po čemu nije uperena protiv naše vjere islama, niti protiv naše bošnjačke nacije, niti protiv države Bosne i Hercegovine. A da ta javna božićna i novogodišnja čestitka nije protivna svemu našem pobrojanom, dovoljan mi je samo jedan dokaz: Radost kršćana, katolika ili pravoslavnih, koji će proputovati kroz Bužim i vidjeti da im se čestita blagdan Božić i Nova 2022. godina. Taj putnik i građanin, taj katolik i pravoslavac, oni nisu ni HDZ, ni SNSD, oni nisu rušitelji Bosne i Hercegovine. Oni su jednostavno putnici, oni su ljudi koji se raduju toj čestitci”, napisao je akademik Karić.

Oni – dodao je – čestitku doživljavaju kao dobrodošlicu iskazanu im baš u Bužimu.

“Iako ja ne tražim recipročnu ljubav, niti recipročni patriotizam, ali navodim usputice i ovo: I ja bih se obradovao da u Širokom Brijegu, ili u Grudama, ili u Međugorju, pročitam bilbord ili napis iznad ulice “Sretan Ti Bajram i u zdravlje ti bio, putniče muslimane!”, naveo je Karić te dodao:

“Već godinama u Bosni i Hercegovini imamo sa naše “muslimanske” ili naše “islamske strane”, tu i tamo, glupe i priproste komentare o obilježavanju (ili našem muslimanskom čestitanju) Božića, Nove godine, puštanju Djeda Mraza u obdaništa i škole, i tako dalje. Uvijek sam se gnušao nad tom našom glupošću. Ovamo nam državu svode na nulu, a mi svoj razum, ako smo još pri njemu, trošimo na stvari koje u Bosni i Hercegovini nikada nisu bile problem. Pa, molim vas lijepo, još davno Bašeskija govori o zajedničkim kršćanskim i muslimanskim svečanostima u Sarajevu!”.

 “Nema šanse!”

Nošen podrškom svojih “pratitelja” koji su ga ohrabrivali, Begović je najprije odvratno pokušao ismijati akademika uglednog profeosra nazivajući ga “Enesom Deda Karić Mrazom”, a potom pozvati na autoritet Tarikatskog centra BiH da se obračuna sa nepoćudnim Karićem.

Zatim je “zagrmio”:

“Odbijamo šutjeti, odbijamo gurati prste u uši, dok jedan “duhovni” snob blasfemično svodi sufije i pripadajuću tradiciju u BiH prisutnu preko 500 godina na Deda Mrazove. Ovaj do prije 15 godina “samo” islamski intelektualac odjednom je poželio da bude nešto više, jer nije želio da ga valjda priznaju samo efendije, mualime, studenti FiN-a i čitateljtvo “Preporoda”. Pa je taj proračunati beskičmenjak i književnik-amater počeo pisati romane, ali i neke pjesmice, neke kisele krastavčiće, kojih bi se mogao posramiti i kakav nadahnuti pučkoškolac. Začudo, ovu spisateljsku epifaniju je prepoznao Enver Kazaz koji je postao jedan od najljućih zagovarača Enesa Karića. Javljao se Karić vazda kada je bošnjačka polemička bitka već bila završila, procjenjujući da se ne zamjeri ni jednoj ni drugoj zavađenoj strani. Bljedunjavi oportunist i konformist u svojoj suštini. Nije mu bilo dosta što je po Evropi snishodljivo pristao na kršćanski koncept dijaloga, o ne, sada treba valjda da ovog lika i njegove proljeve shvatimo kao neki doprinos multikulturi i da prihvatimo blasfemiju kao evoluciju islama u BiH. Nema šanse!”, prijeteći poručuje Begović.

Ovakvim porukama Begović “svojim sljedbenicima” daje zapravo signal da (često pod lažnim imenima) nastave vrijeđati uvaženog  akademika Karića, ibreteći se “da je ovaj bio kandidat za reisa”, da “mogu proglasiti Vinka (kardinala Puljića) za šejha” itd.

Nadalje, izvrćući suštinu Karićeve općenito važne poruke Begović profesora Fakulteta islamskih nauka bezmalo optužuje za izdaju, što je omiljena tema urednika “Stava”, i to, pazite, zbog stavova koji idu u pravcu toliko potrebnog međureligijskog dijaloga. Šta bi trebao?! Pozivati na rat?

“Sjećam se slike prije više od desetak godina kako na nekom ekumenskom skupu u Hrvatskoj Karić maše maslinovom grančicom dok svećenici puštaju bijele golubove mira. Kakav kolonijalni mentalitet, strašno. Potpuno asimiliran u koncept katoličke crkve, barem kada je bilo riječ o dijalogu. A o njegovom odnosu spram bosanske tradicije sufizma neću posebno govoriti, jer on je ne priznaje kao mjerodavnu a sada se sa njome i sprda. Nakon sam što vidio kako “ljubi” popovske ruke, tvrdio je da on može samo Hazreti Mevlani ljubiti ruke, nikako bosanskim šejhovima. Hajde, ljubi Enese ako ga sretneš… Zato je i mogao mimo 500 godina tesavvufa u Bosni i Hercegovini promovirati perenijalnu filozofiju, a na koncu mu je palo na pamet da sufije oblači u Deda Mraza te da izjednačuje Mevlud i Božić. Strašno je ovo. Enes Karić je itekako obrazovan čovjek, bez daljnjega, ali očito ovdje nedostaje i bošnjačkog obraza i islamskog morala”, “raskrinkava” Begović.

Nešto prije ovog ataka na akademika Karića, Begović je, zapravo, urednički potpisao broj magazina u kojem se nalazi tekst, kukavički potpisan pseudnomom notornog Mustafe Drnišlića u kojem se “autošovinistima” proglašavaju nepodobni novinari, urednici i mediji (poput Mirnesa Kovača poznatog analitičara, novinara i urednika u IIN “Preporod”, autora ovih redaka, portala Klix.ba). Paradoks je da se u tom tekstu postavlja pitanje ko muslimanima želi uskratiti slobodu govora?!

Grijeh tih autora jeste što su upozorili (a nisu jedini) da pokliči i potezi (protiv čestitanja Božića i obilježavanja Nove godine, o čemu je svoj stav jasno iznijela i Islamska zajednica), koje suštinski glorificiraju Begović i slični (nebitni sami po sebi), daju tako neophodno gorivo neprijateljima Bosne i Hercegovine i Bošnjaka da pokažu “pred licem Europe” kako je ova država nemoguća, jer se sa “ovakvim” Bošnjacima ne može živjeti! Da je, zapravo, na pravom taj putu fašista Viktor Orban koji tvrdi je dva miliona bosanskih muslimana sigurnosni problem i da je belaj u tome kako ih, kao, integrirati u EU.

Jer, onima koji danas žele da odlučuju o sudbini Bosne i tome da li će Bošnjaci doživjeti palestinsku Nakbu i(li) biti gurnuti u geto, naravno, pored ostalog, pomalo trebaju argumenti da smo i sami krivi za svoju sudbinu. O tome ovih dana piše i Avdo Avdić u “Oslobođenju”.

Da je to što brane Begović i slični “dobar materijal” potvrđuje i ažurnost medija pod kontrolom režima Aleksandra Vučića u Beogradu (Kurir i slični), pojedinih medija u Hrvatskoj i Hercegovini, koji su koliko jučer branili samog Begovića. A da ne govorimo o saopćenju tzv. Hrvatskog narodnoga sabora:

“Ovakve reakcije su živi dokaz i primjer “moderne i građanske” države kako je očigledno promišlja SDA. To je, valjda, primjer jednakopravnosti i suverenosti s kojom bi trebali pristupiti EU, a božićna čestitka je vrijeđanje”, saopćili su iz Hrvatskog narodnog sabora.

Taj trenutak očito je prepoznao i akademik Karić, te kao i devedesetih, (“ne tražeći recipročnu ljubav, niti recipročni patriotizam”) odlučno ustao u odbranu bosanskih vrijednosti, komšiluka, pa i univerzalnih vrijednosti islama. A to je grijeh kojeg Begović nije mogao ni svhatiti, niti halaliti.

Stvaranje monstruma

Zapravo, kako smo došli do trenutka u kojem Filip M. Begović javno vrijeđa akademika Karića, odgovor bi vjerovato mogla (i trebala) dati Centrala SDA u Mehmeda Spahe. Makar onda kada bosanske patriote, intelektualce, novinare, političare, poziva u jedan saff i kada izražava zabrinutost za sudbinu zemlje.

Nije trebalo biti tako. Kada je u martu 2015. godine Filip M. Begović, uz podršku SDA i, navodno, zvanične Ankare, objavio početak izlaženja magazina “Stav”, saopćio je javnosti da to neće biti “medijski monstrum”. A u ovih šest-sedam godina postojanja taj “medij” je, zahvaljujući upravo Begoviću (naravno, uz časne izuzetke, neka mi ne bude zamjereno) – najčešće bio samo to! Alatka za širenje mržnje, toljag za atakovanje na svakog ko je nepodoban za Filipa M. Begovića.

Svijet Filipa M. Begovića je onaj u kojem tumaraju razni “unutrašnji” i “vanjski” neprijatelji, “izdajnici”, loši Bošnjaci i muslimani, “autošvinisti”…

Od bosanskih franjevaca i partizana (Filip M. Begović je prema njima jako nepovjerljiv), preko pokojnih Branka Ćopića, generala Jovana Divjaka,  Nenada Veličkovića, rahmetli akademika Muhameda Filipovića, Mustafe ef. Cerića, do Akifa Agića, Željka Komšića, Nermina Nikšića, Elmedina Konakovića, Emira Suljagića, Reufa Bajrovića… sve go dušman i naš izdajnik.

Kao takav, odnarođen, odvojen od stvarnosti, bez smisla, navedeni medijski projekt je doživio krah i danas diše na škrge. Pouzdana saznanja govore da ih (tobejarebi!) ne čita ni sam Bakir Izetbegović!

Zašto se onda baviti pomračenjem uma Filipa M. Begovića?

Smatram, nažalost, da novinar i urednik mora “po službenoj dužnosti” reagirati na napade poput ovog na Karića i ne smo njega, jer ličnost poput Filipa M. Begovića, sa očitom krizom identiteta i mesijanskim kompleksom, nastupa iz isključivo pozicije – Sile! (Znaš li ti ko sam ja?!).

Kada vas napada Begović nekim svojim mjerilima računa na psihologiju mase, ali i to da ste sami, bespomoćni, da iza vas niko neće stati, dok je njemu (estagfirullah) dato pravo da odlučuje šta će s vama, da mu ne možete nikako uzvratiti. Jer, on je Sila! 

Da je “išta skontao u životu” dok patetično piše o “momcima u patikama” i herojima koji su goloruki trčali na tenkove – onima koji su (grdna moja rano) izginuli ili crkli od muke poslije rata – da bi Filip M. Begović mogao uređivati “Stav” – znao bi da su ustali upravo protiv Sile.

Da je nešto suštinski spoznao iz onog lijepog, prvog susreta s vjerom u Zagrebačkoj džamiji, o čemu je govorio u “Večernjem listu” 2007., trebao je naučiti za islam prezire Teror i Silu.

Međutim, strašno je znati da je, u trenutku kada se naša država, kao i 1992. i 1993. godine, suočava s otvorenim atacima na njezine institucije, sa ponovnim neskrivenim aspiracijama susjeda, Filip taj koji (jadna ti majka!) “organizira dijasporu”, govori “u ime predsjednika”, “u ime šejha”, odlučuje o “projektima”, tumači narodu “hoće li biti rata” i “kako dalje”, tvrdi da se pita o važnim kadrovskim pitanjima, a u slobodno vrijeme odlučuje ko je “autošovinista”, ko je dobar Bošnjak, koga “treba maknut”, “šta je tradicija Bošnjaka”… Usput citira Maka Dizdara i, uz masne honorare, “živi za Bosnu”!

Taj hudi Filip M. Begović nije problem sam po sebi. On je samo sin nakaradnog sistema (ne primijenivši, gluho bilo, kao onaj sin Márquezove tetke Ursule rođen sa “svinjskim repom”). No, problem je kada Filip M. Begović ljudima lijepi “mete” na čelo, kao akademiku Kariću, kada s uživanjem huška, širi smutnju, proganja – i za to ne odgovara.

Upravo kako je prije nekoliko godina zabilježio Haris Imamović u Žurnalu. Naime, jednog od ljudi, koje je Begović neosnovano i nekorektno napadao u “Stavu”, “neki idioti su verbalno napali u tramvaju, papagajski ponavljajući Begovićeve laži i političke hrakotine”. E, to je problem. Protiv takvih “purgerskih mumina” (kako je Beogvića nazvao Senad Avdić) novinar u Sarajevu danas mora dići glas. Društvo koje sanja Filip M. Begović je društvo u kojem ne želimo živjeti!

Naš Filip je dovoljno dugo u Bosni (koja ga je, kako i treba, lijepo primila i nahranila), zna onu Mešinu:

“Ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom” 

Ovdje Sila na prolazi!