in

Na koliki procenat bi muslimane u BiH trebalo svesti – da bude “mirna Bosna”? – PressMedia

Demokracija je jamstvo da nama neće vladati bolji nego što zaslužujemo!

Ova se tvrdnja, naravno, može tumačiti na mnoštvo načina, a svaki način u praksi primijeniti i razvijati u jednako veliki – ili veći – broj pravaca.

To što smo od svih mogućih načina tumačenja i primjene odabrali strančarenje, ugađanje partikularnim interesima, konformizam i utilitarizam… koštaju nas zamalo – i bezmalo – nefunkcionalne države i gubitka zemlje, govori da smo ustvari, sasvim zadovoljni vladarima, naprosto stoga što oni predstavljaju ono što mi jesmo: mazohisti bez trunke skrupula i savjesti.

Iščuđavanje nacionalističkim, separatističkim, secesionističkim težnjama etnonacionalista i istovrsnim “ispadima” iz komšiluka i susjedstva i istovremeno obilježavati dane najsurovijih masovnih pogubljenja na mjestima živih lomača i mostovima-stratištima dok naši građani još uvijek bivaju hapšeni i procesuirani za šamar koji su možda, ili uopće nisu opalili neprijateljskom snajperisti?

Koliko još dokaza treba da shvatimo da nas EU neće primiti, nakon što na isti sastanak pozovu, za isti stol posjednu i na isti način se odnose i prema sankcioniranim osvjedočenim destruktivcima i potencijalne konstruktivce i zadaju im domaću zadaću koju imaju završiti odmah ili za šest mjeseci ili nikad, kao dosad? To “iščuđavanje” i nasjedanje na “oni kao hoće da se odcijepe, a mi im kao ne damo” doista, govori više o nama nego o bilo kome drugom.

Ratno profiterstvo

S druge strane, ne istraživanje i ne procesuiranje ratnog i poratnog profiterstva, kriminaliziranih javnih nabavki i sumnjivih tendera, bogaćenja bez utvrdivog i pokazivog izvora, uz kontinuirano ignoriranje provođenja bilo kakvog zakona o utvrđivanje porijekla imovine kao i zanemarivanje očiglednih neregularnosti u pokretanju, provođenju i izvršenju istražnih i sudskih postupaka… govori više nego što na prvi pogled izgleda: materijalna dobit nije samo posljedica rata i vrlo izvjesno i jedan od njegovih uzroka nego, sve što je potom uslijedilo predstavlja u najmanjem, prešutno toleriranje ako ne i dogovor.

Ako nije tako – a dopuštam da je moguće da nije – onda, čime i kako objasniti činjenicu da dvojac iznimno bogatih ljudi čija imovina u velikoj mjeri seže u razna vremena, a poslijeratnu niko ne smije staviti pred znak pitanja slove istovremeno i kao blokatori svih pozitivnih procesa, negatori genocida i udruženog zločinačkog poduhvata.

Čovjek koji je u ratu legitimno koristio robovsku radnu snagu iz koncentracionih logora za proizvodnju u firmi koju je poslije rata potpuno legalno upropastio ne samo da duže od decenije – možda i dvije – kontrolira sve tokove budžetskog novca (cca 6,5 milijardi maraka na državnoj i entitetskoj razini) nego i prešutnom pažnjom koalicionih partnera blokira svaki mogući proces koji bi mogao dovesti u pitanje njegov osobni status i poziciju.

Njegov partner je čovjek koji se u ratu bavio nimalo časnim poslovima koji su mu priskrbili egzotičan nadimak koji je on osobno zamijenio ruralnijim i deskriptivnijim.

Pretpostavlja se da su obojica – uključno i članove njihovih porodica i familija – ekstremno bogati što se da naslutiti i po nekim izvanjskim manifestacijama ali, niko se ne usuđuje ispitati porijeklo tog bogatstva.

Na vjeke vjekova

Njihova viđenja jednakopravnosti naroda i politike „mirne Bosne“ koliko god da se po retorici i izvanjskim manifestacijama razlikuju, suštinski istovrsno su usmjerene ka njenoj (raz)diobi i teritorijalnoj ili administrativnoj podjeli. Zadnji takav pokušaj njihovih prethodnika na čelnim pozicijama etnonacionalističkih političkih i vojnih skupina za posljedicu je imao krvav, zločinački, genocidni rat te je stoga, njihovo iščuđavanje odbrambenoj retorici „političkog Sarajeva“ više nego licemjerno.

U tom kontekstualnom okviru, sa ovakvom „političkom realnošću“, sa političkim subjektima / akterima koji se bave isključivo svojim, a ne bilo čijim drugo interesima sasvim je normalno da se (ne)zainteresirani ali, motivirani stranci našom zemljom, budućnošću i sudbinom bave sa sadističkih pozicija, iživljavajući se na načine na koje sigurno nigdje drugo ne bi mogli, i to tako, da svaki njihov potez izaziva (opravdanu?) sumnju u motive i porive njegovog povlačenja. Najmanje nekoliko je spornih elemenata ovog „rješenja“ za deblokadu vladavine u Federaciji BiH. Zanimljivo je da se uz pojam „vladavine“ nigdje i ni na koji način ne spominje pojam prava.

U međuvremenu, od prvog curenja do vremena pisanja ovog teksta, pojavilo se nekoliko teorija te, čak, nacrt prijedloga izmjena… ili, tako nešto. Previše ih je da bismo ih nabrajali ali zajedničko svim je što su sve istinite i tačne. I što nijedna nije prihvatljiva ni zdravom razumu niti kao rješenje bh. rebusa.

Osim činjenice da je „curenje“ informacija iz jedne od najsigurnijih institucija i zgrada u zemlji po sebi vrlo suspektno i, vremenski, čini se, precizno tempirano.

Znakovito je i to da, kao predloženi instrument deblokade institucija FBiH ni na koji način ne sankcionira blokatore nego, naprotiv, nudi matematske izračune prema kojima 3% „legitimnih predstavnika“ jednog naroda predstavlja(ju) potreban i dovoljan uvjet za nešto definitivno i konačno, na vjeke vjekova, derogira i apstrahira temeljna odrednica prava „svih stanovnika u i na svakom dijelu zemlje“ sudbinsko načelo za ostvarivanje prava najranjivije kategorije stanovnika Bosne i Hercegovine – manjina.

“Humano preseljenje” i historijske lekcije

Odnosno, dok s jedne strane jednoj etničkoj skupini osigurava sva prava na jednom dijelu teritorija na kojem su oni većina, sve ostale – sve one kojih je ispod 3% – pretvara u manjinu, delegimizira ih, štaviše delegalizira i, najvažnije od svega, oduzima im gotovo sva prava čime se – na ovaj ili onaj način – nagone da svoja prava potraže na mjestu, prostoru, dijelu teritorija na kojem je njihova etnička odrednica u većini.

U ne tako davnoj prošlosti takav postupak eufemizirao se odrednicom “humanog preseljenja”, a domalo potom poprimio groznu kvalifikaciju “etničkog čišćenja” logično, (etničke) nečisti.

Nadalje, vijest koja je ništa manje suspektno “procurila” da je predložak za izradu ovakvog prijedloga dopuna zakona i pravila kojim bi se regulirali izbori u našoj zemlji došao iz susjedne zemlje, priziva u sjećanje da je sličan metod zaštite „svoje“ etničke manjine u Čehoslovačkoj primijenio Hitler, da isti recept trenutno primjenjuje Putin, a da smo sličan / isti scenarij doživjeli i mi u vremenu kojega se nerado, ali po nužnosti, sjećamo kao jednog od najcrnjih perioda iz suvremene historije odnosa među narodima u Bosni i Hercegovini.

U istom predmetnom kontekstu, „procureni“ dokument otvara puno prostora za razmišljanja o motivima koji stoje iza njegove upravo ovakve formulacije. Decenijama se nagađa, još od početka rata da je odnos međunarodne zajednice prema Bosni, od embarga na uvoz oružja do ležernog tretmana masovnih zločina i konačno, genocida nad muslimanskom stanovništvu ove zemlje, preko toleriranja nepristojnog odnosa susjednih zemalja prema teritorijalnom integritetu i suverenitetu naše zemlje sve do prezahtjevnog uvjetovanja kandidatskog statusa za EU, uvjetovan (pre)velikim brojem muslimana zbog čega je BiH jedina europska država koje bi trebalo svesti na procenat koji je moguće kontrolirati.

Neki čak, tvrde i da je popustljiv odnos prema predsjedniku najbrojnije bošnjačke stranke takav zbog uvjerenja međunarodnih donosilaca odluka da je samo on u stanju kontrolirati stupanj radikalizacije određenih skupina unutar muslimanskog korpusa u Bosni i Hercegovini.

Probni baloni

Do sada primijenjeni instrumenti dali su – i nisu dali – željeni učinak: broj muslimana u BiH je još uvijek (pre)velik, a u međuvremenu pojavilo se još nekoliko mogućih i potencijalnih kandidata za kontrolore. A onemogućavanje funkcionalnog zaživljavanja jedine europske zemlje sa većinskim muslimanskim stanovništvom i to, u vlasti, cilj je koji opravdava sva sredstva.

Stoga, nije i ne treba isključiti da ovo što doista, zvuči pa čak, i izgleda kao još jedan „probni“ ili „baražni balon“ – umnogome nalik na neke najave „vraćanja“ nadležnosti sa odgodom od šest mjeseci – čak i nagovještaj izmjena Izbornog zakona i Ustava FBiH bez javne i parlamentarne debate, nakon započetog izbornog procesa, nedvojbeno najozbiljnije odluke tokom cijelog postojanja institucije Ureda Visokog predstavnika zato što se njome određuje i „betonira“ karakter države i društva Bosne i Hercegovine kao para-demokratske države i društva nejednakih prava i vrijednosti za što, u zamjenu, možda dobijemo kandidatski status za EU – čak i ne zvuči suvislo pa ni normalno – građanima BiH u mnogome pojašnjava njihovu sliku i status u očima (predstavnika) međunarodne zajednice. A ta slika ni po čemu niti je lijepa, niti je po bilo kojem osnovu povoljna.

Dakle, da pokušan skratiti, osim uvjerenosti da se uopće ne radi o podlijeganju višegodišnjim lobiranjima predstavnika vlasti Hrvatske niti političkih predstavnika bosanskih Hrvata nego o nastavku procesa započetog još u Lisabonu prije trideset godina za koji znamo kako je tekao i kako je „završio“ nije isključeno da je i ovaj „nagovještaj“ uz konsultacije i kontrolirana „curenja“ groznih informacija ne bih isključio ni ostale potencijalne opasnosti. Osim osluškivanja reakcija političkih subjekata i ispitivanja spremnosti građana na prihvatanje bilo kakvog rješenja koje bi prekinulo višegodišnje mrcvarenje uzrokovano ne-izborom jednog čovjeka u Predsjedništvo zemlje, nije i ne treba isključiti da ovo i ovakvo zatezanje živaca u zemlji prepunoj ljudi sa PTSP-om i sa nikada utvrđenom količinom neprijavljenog, nelegalnog oružja nekome konačno „prekipi“.

Rat je, recimo, normalna stvar. Osjetili smo to na vlastitoj koži, a već nekoliko mjeseci imamo priliku uživo, štaviše u realnom vremenu posmatrati kako se događa nekome drugo. Poslije agresije na Ukrajinu i ipak, oprezne, nimalo srazmjerne reakcije Zapada i, po svemu sudeći, ni izdaleka stvarne koliko moralne i retoričke pomoći, ne poziva li razum na oprez? Jasno, nijedan spomen rata u Bosni i Hercegovini ne nailazi na toplu i srdačnu dobrodošlicu ali… Kako je moguće insistirati na otcjepljenju, negirati ratne činjenice, plašiti produbljivanjem krize i daljom blokadom života, a da ništa od toga ne zvuči kao poziv na nemir, a upozorenje da bi sve to – ili, nešto od toga – moglo izazvati (ne)sagledive posljedice biti tumačeno isključivo kao ratno huškanje.

Ima li dovoljno budala? Ima!

Ne znam koliko je potrebno za rat. Ono što pouzdano znam je da u Bosni i Hercegovini – a i izvan nje – uvijek ima dovoljno budala koji bi za spas svoga stečenog bogatstva ili pak, oni drugi radi ostvarenja stoljetnih i vjekovnih snova bili spremni žrtvovati i više od naših života.

Bosna i Hercegovina je već (pre)dugo na historijskom razmeđu između kontinuiteta cjelovitosti unutar historičnih granica slikovito i deskriptivno upotrebljivo iscrtanih koritima rijeka Drine, Save i Une te, duž toka Neretve do obale Jadranskog mora te, kontinuiranih pokušaja podjele njenog teritorija bilo za potrebe susjednih velikodržavnih projekata bilo geopolitičkim pragmatizmom podjele svijeta na Istok i Zapad po rasjednoj liniji iscrtanoj 1054. godine crkvenim raskolom na istočno i zapadno kršćanstvo.

Od tog trenutka u historiji – napreskok – preko gušenja pokreta Husein-bega kapetana Gradaščevića, austrougarskog pretvaranja Bosne u zglobni autobus razdvajanjem (od) Hercegovine do Dejtona i „tri u jedan“ (RS, FBiH i distrikt Brčko) do najnovije inicijative, prijedloga, nacrta, štagod… proces rastakanja biološkog tkiva Bosne i Hercegovine traje već gotovo dva stoljeća.

Drugim riječima, ponavljanje jednog istog postupka iz jednog izbornog ciklusa u drugi i očekivati drugačiji rezultat empirijski je dokaz Einsteinove tvrdnje o upitnom mentalnom zdravlju ispitanika. Drugačije objasniti činjenicu da nam je loše i da uporno biramo one koji su učinili da nam bude loše, izvjesno naglašavajući visoki stupanj vjerovatnoće da nam bude gore, jednostavno nije moguće.

Nadalje, ista činjenica ide u prilog tezi nekih političkih sociologa da bismo – da smo u poziciji moći – ustvari, bili isti ili čak, gori od ovih koje smo izabrali da nama vladaju.

Tome u prilog ide i činjenica da se iz jednog izbornog ciklusa u drugi opredjeljujemo da glasamo za iste ili pak, da apstiniranjem od glasačkog prava dopustimo drugima da nam izaberu one na koje ćemo biti ljuti.

Izgleda da je došlo vrijeme za plaćanje dosadašnjih loših poteza domaćih i groznog odnosa međunarodnih političkih činilaca. Naše trenutno stanje rezultat je višedecenijskog glasanja i apstiniranja od istog koje je (apstiniranje) uzvratno, rezultat nemoći – i nezainteresiranosti – političkih subjekata da izrade i iznesu valjan prijedlog ustrojstva Bosne i Hercegovine po mjeri svih i svakog njenog stanovnika.

Dokle god se političko prizorište ne obogati političkim subjektima / činiocima sa valjanim programima, prijedlozima i hodogramima mjera nije izvjesno očekivati bilo kakav napredak. Promjena više nije pitanje izbora nego, egzistencijalna nužnost svih zainteresiranih za opstanak ove zemlje. Do tada, demokracija će nastaviti biti teror izabrane manjine nad apatičnom većinom i nama će zadugo, vladati gori nego što zaslužujemo.