in

Ne bojte se Putinove nuklearne pretnje

S obzirom na vojne uspjehe Ukrajine i isporuku zapadnog oružja, Putinu će uskoro preostati još samo jedno: atomska bomba, upozoravaju stručnjaci. Ali taj narativ je pogrešan i opasan, smatra Joša Veber.

Strah nas parališe. Strah nas slabi. Strah sprečava jasno sagledavanje stvari. I ništa nas ne plaši više od nuklearnog rata, kojim Putin ponove prijeti. Jer to bi moglo da znači našu propast, apokalipsu, kraj.

Strah vezan za opstanak planete i čovječanstva, može se izraziti i brojkama: prema aktuelnim istraživanjima 58 odsto Amerikanaca strahuje da Rusija ide ka nuklearnom ratu, u Njemačkoj od toga strahuje 49 odsto građana.

Strah već dugo obuzima političare, vojsku i stručnjake. Na primjer, politolog i dobar poznavalac Putina, Gerhard Mangot, sa Univerziteta u Inzbruku, gostujući na radiju Dojčlandfunk je upozorio da će, ukoliko Ukrajina nastavi da osvaja teritorije i da se snabdijeva modernim oružjem sa Zapada, Putinu preostati još samo “nuklearna eskalacija”, koja je “sve vjerovatnija”, ukoliko Rusija bude primorana na defanzivu.

Ko popusti, gubi

Šta bi onda bilo logičnije, nego želja da se spriječi ono najgore? Ako treba i kroz ustupke Putinu? To bi bila najgora od svih opcija. Ukoliko bi Zapad popustio pred Putinovim nuklaernim pritiskom, potpuno bi izgubio.

Ukrajina bi morala da prihvati značajne teritorijalne gubitke, istoočnoevropske zemlje bi s pravom dovele u pitanje podršku EU i SAD, a NATO bi mogao da baci u na smetljište svoju stategiju odvraćanja.

Kratko rečeno, Putin bi pobijedio. I ponovo bi mogao da upotrijebi tu taktkiku, zaključuje američki istoričar Timoti Snajder sa univerziteta Jejl u članku koji je privukao veliku pažnju: “Popuštanje pred nuklearnom ucjenom neće okončati konvencionalno ratovanje u Ukrajini. To bi ustvari učinilo buduće nuklearne ratove vjerovatnijim”. piše DW.

Strah je uvijek loš savjetnik, naročito u ovakvim situacijama. Ustrajnost, jedinstvo i snaga je ono što je potrebno kako bi se oduprlo ucjenama bombom, ukoliko je potrebno i ukazivanjem na sopstveni arsenal.

Odvraćanje mora biti vjerodostojno i konsekventno, sve drugo ohrabruje Putina. Tako je bilo 2013. godine, kada je tadašnji američki predsjednik Barak Obama povukao „crvenu liniju“ vezano za upotrebu hemijskog oružja u Siriji, koju je tada prekoračio vlastodržac Bašar al Asad, kojeg podržava Rusija, bez da je Zapad intervenisao u Siriji.

Tako je bilo i 2014. godine, kada je Rusija, kršeći međunarodno pravo, anektirala Krim, a Zapad je sve to samo nijemo posmatrao. Ta dva slučaja vjerovatno su ohrabrila Putina da se usudi da napadne Ukrajinu.

Moskva ima mnogo toga da izgubi

Upravo je strah ono što Putin želi da postigne svojim hibridnim ratovanjem: vojnim, energetskim i širenjem dezinformacija. I pored opravdanih zabrinutosti zbog nuklearne katastrofe, važno je ostati hladne glave. Onda vidimo da je Putin još na početku rata prijetio upotrebom nuklelarnog oružja, bez preduzimanja daljih koraka za mobilisanje nuklearnih snaga.

I nikako ne može biti riječi o automatizmu, da jedna nuklearna sila pritiska crveno dugme kada se osjeti ugroženom. To ni Sovjetski Savez, ni SAD, nisu učinili za vrijeme njihovih sramotnih operacija u Avganistanu ili Vijetnamu.

Takođe i iz razloga koji se često zanemaruje: nuklearni agresor je automatski gubitnik. Niti bi šta mogao da uradi sa ozračenim područjem, niti bi mu ostalo mnogo saveznika. Kina, Indija i druge zemlje bi okrenule leđa Rusiji, taj trend je već sada primjetan. I na unutrašnjem planu takav udarac bi koštao legitimnosti i podrške ruskog predsjednika, koji se navodno bori za oslobađanje bratskog ukrajinskog naroda. Dakle, ne bojte se, Putin ima mnogo toga da izgubi.